kraj
24.01.2009., 17:09
Njih neću objaviti na blogu jer su mi jako važne. 
Blog neću brisati, jer će netko možda još htjeti čitati. (da,da) 
Pozz!
P.S. Možda ću na blog staviti eventualno poneku obavijest u vezi novog bloga ili nekih drgih blogova...
28.12.2008., 13:27
POGLAVLJE SEDMO
o tajanstvenim inicijalima -
o vozačkoj dozvoli - o tome kako ne voli da joj netko gleda dokumente - o
tome kako i Jake vozi motor
Ušla je u dizalo i mahala mu dok se vrata nisu posve zatvorila. Njezin glas odjekivao je haustorom, a riječi su pjevale:
„Just for the secend floor, i'm not ganna stop... i'll be back...“
Jake se zbunio i pomislio: „Moram naći taj papirić!“
Tek kada se uspio orijentirati, potrčao je prema kutiji s reklamama i izvadio zgužvani papir. Izgledom kao beznačajni, bezlični komad papira, ali možda - tek možda - to i nije...
- To je to... Da vidimo... – odmotavao ga je i poravnavao... Oči su mu se izbuljile čitavši slova napisana crnom olovkom:
J.R. u ponoć
3328094
Nazovi sutra, možda nije doma
Riječi su bile načrčkane teških i hrapavim rukopisom. Kao da su ih pisale neke nesigurne ruke.
„Ovo nema smisla!!!“, vrištao je neki prazni, strani glasić u Jakeu. Zbilja. Riječi, brojevi i rečenice odjednom su postale mutne i nedohvatljive. Kakav je sad ovo trik?!
J.K., kako piše na papiriću, bili su njegovi inicijali.
U ponoć? Što to sada pak znači?!
Koju noć?
I... Što će se tada dogoditi?!
Pitanja su mu prolazila glavom, ali odgovora nigdje.
Tada je pogledao u smjeru dizala i vidio da se Loina polako približava prizemlju. Strpao je papirić u džep i pozdravio ju.
- Hej, pa gdje si mi?
Loina je zabacila kosu i zarumenila se. Blago se nasmiješila. Bila je blijeda kao i prije, samo što su obrazi postali poput jabuka, slatki i crveni.
Iz džepa na hlačama izvadila je male, šušteće ključeve.
- To su ti ključevi od stana? – znojeći se upitao je Loinu, bojeći se novih, otkrivenih tajni. Osim ako ne pretjeruje?
- Ne, ludice! - zahihoće djevojka i u tren oka prođe kraj Jakea. - To su ključevi motora.
- Motora?! - zaprepasti se Jake. - Motor?!
- Da, motor... - Loina šapne, kao da je to nešto sasvim normalno. Četrnaestogodišnjakinja koja vozi motor! I kojoj su još uvijek sve kosti na broju!
Čudesno, moglo bi se reći.
- Imaš li... imaš li vozačku dozvolu?
- Naravno da imam!
- Mogu li je vidjeti? - Jake pruži ruku prema njenom dlanu u kojoj se nalazilo papir umotan u foliju.
- Ne! - čudno progovori Loina, no opet zabljesne svojim osmijehom bez karijesa.
Jakeu je nešto bilo sumnjivo, ali nije se želio time previše zamarati. Zapravo, oni inicijali možda i nisu bili njegovi.
- Ne volim kada mi netko gleda dokumente. - objasni Loina. - To nema nikakve veze s tobom.
Izašli su iz haustora i sjeli na motor. Crveni, s bijelim i crnim crtama te plavim obrubima.
Točno onako, coolerski.
Jake progovori:
- Ja bih sada zbilja morao ići...
- Kamo ćeš?
- Hm... Sjetio sam se da moram nešto obaviti za brata... - izgovori još jednu laž.
Loina ga pogleda i šapne mu na uho:
- Bojiš se, zar ne? Prvo moje mame, sada i vožnje motorom...
Sljedećeg trenutka Jake se upitao: namjerava li ga Loina napustiti? Dobro, ako ćemo sasvim iskreno, možda je i Jake napustio nju odbijanjem ponude.
U drugom trenutku sjeti se papirića i pomisli je li možda dobro kada bi ga ostavila.
Trećeg trenutka izbriše tu zamisao iz glave i „ugravira“ si odlazak psihologu.
Već četvrtog trenutka vikne pun nekakvih osjećaja kao da se mora opravdavati:
- Ne bojim se ja vožnje motorom! Ja... Ja isto vozim motor...
Nije mogao vjerovati da je izgovorio tu laž preko usana. On jedva zna koristiti kočnice na biciklu! Znojio se i srce mu je ubrzano kucalo. „Kako, kako“, pitao se. „Kako sam to mogao reći? Pa nisam ni obuku za bicikliste završio... Ona je zbilja bolja od mene... Evo, i motor vozi...“
Loina, izbezumljena izbulji oči. Onda počne provocirati i pogleda ga prijateljski:
- Ma nemoj? Voziš motor, kako cool! 'Oćemo jednom otići na vožnjicu?
Na to pitanje Jake se duboko zamisli. Drhtavim je rukama češao glavu sa stražnje strane. Što da napravi? Da kaže istinu? Neee, to bi samo stvorilo nepovjerenje i možda bi ga Loina čak i ostavila. No da laže i kaže kako je najbolji motorist u kvartu, to bi možda bilo još gore...
Loina je, znatiželjna, stajala i očekivala odgovor. Jake je i dalje premještao činjenice u svojoj glavi, korio svoj ionako predug jezik i posve se zbunio. Sve mu je bilo zbrčkano, nekako frlji-brlji...
- Onda? - Loina mu ispruži ruku očekujući potvrdan odgovor.
- U redu... - suhim glasom promrmlja on.
- Kada?
- Ma, mhm...
- Može u četvrtak?
- O.K. Vidimo se... Ti samo donesi ključeve od svog motora i odvest ćemo se do shopping-centra.
Jake ju je već htio pozdraviti i nesmetano otići. Znojnim je rukama primio kvaku na vratima i grizao jezik, no Loina je bila brža. Primila ga je za rame i Jake je mislio da će mu srce eksplodirati. Između miješanog hihotanja i suza nazirale su se riječi:
- A-a-a! I ti ćeš donijeti svoj motor! Nema šanse da samo ja trošim benzin... He-he-he...
Smijala se još neko vrijeme sve dok nije vidjela Jakeovo skrušeno lice.
Tada ga je zabrinuto upitala:
- Hej, što ti je?
Jake se pokušao nasmiješiti. No jedva je uspio.
- Mislim... Mislim da neću moći... Motor je bratov...
Pomislio je da će Loina izliti toliko suza da napuni Bajkalsko jezero, no...
Ona se samo zadubila u sebe i nakon nekoliko mu trenutaka šapnula:
- Pst, pst... Ovako ćemo...
24.12.2008., 13:24
POGLAVLJE ŠESTO
- o tome tko hoda Stazom zaljubljenih – o tome kako nogomet
igra „samo rekreativno“ – o tome kako je ovo poglavlje malo blesavo... ili možda i nije
Jake i Loina su krenuli kući. Hodali su Stazom zaljubljenih i ne marili nizašto. No raspoloženje se promjenilo. Cijela situacija. Nebo je postalo sivkasto. Pjev laquana je utihnuo, kao da su ptice odjednom izgubile glas. Ili možda volju za pjevanjem?
- Au! - krikne Loina. Uhvatila se za gležanj i Jake je vidio Loinu kako puše u gležanj.
- Jesi li ga uganula? - zabrinuto ju upita.
- Mislim... Mislim da jesam... – kukajući i jojkajući će Loina.
Jake se primi za bradu. Odjednom klikne:
- Imam ja nešto zavoja u džepu!
Loina odahne:
- Hvala ti.
Jake ju pogleda. Reče kao da želi pokazati svo svoje umijeće prve pomoći:
- Znaš, čuo sam da, kada utrljaš svježe krastavce u uganuli gležanj, može brže zacijeliti.
- Zbilja? – začuđeno će Loina.
- Da, zbilja. – Jake se pravio ozbiljan. Loina ga pogleda svojim velikim, crnim očima:
- Pa pokušajmo to onda!
Sjeli su na klupicu ispod drveta i iz plastične vrećice izvadili pola krastavca. Jake je uzeo posve malu krišku i počeo ju trljati o Loinin gležanj.
- Kako si pažljiv! – ispali Loina kao iz topa. Jake ju pogleda:
- M-molim?
- Kažem da si pažljiv. Jako. I znaš se snaći u svakoj situaciji.
- Hm, misliš za krastavce?
Loina se nasmiješi:
- Da, mislim upravo na krastavce.
Jake kaže pokroviteljski:
- Khm, mama mi je dala ideju za to. Znaš, nogomet, lopta...
- Ahaaa! - ispali Loina. – Kužim. Igraš nogomet?
- Ne, zapravo: da, ali samo onako rekreativno, kada imam vremena.
- To je lijepo. - zamisli se Loina. – Znaš, ja volim pisati, naprimjer. Pišem dnevnik, a pišem također i pjesme.
Neko su vrijeme samo šutjeli, a onda su morali krenuti.
- Čekaj. Možeš li hodati? – Jake upita Loinu.
- Da, sada mi je bolje.
- Jesi li sigurna? – sumnjičavo ju upita opet.
- Ma naravno! Pa nište više ne osjećam, otkako si ti svojim majstorskim umijećem zacijelio moju ranu. Hahaha!
Prasnuli su u smijeh.
- Idemo kući. – Požurivala ga je Loina. – Uostalom, već kasnimo.
- Da, to bi bilo dobro. – prasne Jake. – Ubiti će nas. Mislim, još je pola sata do početka filma.
- Požurimo se onda!
Gurala ga je i tjerala da bude malo brži.
„Ah, ta djeca!“, pomisli Jake u svojim mislima i nasmije se sam sebi.
- Što je smiješno? – prokomentira Loina.
- Ma, ništa! – Jake više nije odao ni riječi.
***
Napokon su stigli do Loinine zgrade.
- Ovdje živiš? - upita djevojku Jake. Loina samo potvrdno kimne. - Na drugom katu.
Ušli su u haustor i stisnuli crveni gumb odmah pored lifta. Loina se nasloni na zid. Uzela je papirić iz svoga džepa. Dugo ga je promatrala, prematala u znojnim rukama i naposljetku samo zgužvala. Tiho se nasmiješila i bacila u kutiju s reklamama.
Jake se nije usudio priupitati kakav i čiji je taj papirić kojeg je Loina tako nervozno prematala u svojim rukama i zbog kojeg joj je lice – barem na trenutak – ostalo blijedo, mirnije i krhkije nego ikad.
- Bezveze... – tiho je promrmljala sebi u bradu.
„Moram saznati što je taj papirić! Hm... I od koga je... Možda joj je bivši dečko poslao poruku... Hm...“, Ljubomorno je pomislio.
„...uzet ću ga, pročitati i...“
U tom je trenutku stiglo dizalo.
- Evo lifta.
Jake se promeškolji. Pogne glavu gledajući žvakaću zalijepljenu za pod:
- Hm, ja ću ostati ovdje, nekako mi je...
- Ne želiš upoznati moju mamu, zar ne? – presječe ga Loina.
Jakeu lampica zabljesne u glavi:
- Da, baš tako!
- Ne zvučiš baš kao da te strah... - Loina ga sumnjičavo pogleda u oči. Zatim opet zahihoće svojim milozvučnim glasićem:
- Ma, samo se šalim. Ne moraš se bojati moje mame... Ona ti je jedna fina žena... I jaaako zabavna... Onako, fensi-šmesi.
- Ne bojim se ja tvoje mame, nego...
- ...i ne moraš mi ništa objašnjavati... - opet ga ova presječe.
- Svako muško ima svoje razloge, zar ne?
- Da... Svatko... – Jakeu zaplešu koljena od nervoze.
- Pa, idem ja sad, dok mi lift ne pobjegne.
- O.K.
11.12.2008., 10:09
POGLAVLJE PETO
biologiji, kemiji i fizici – o samoubojstvima – opet
o onome što rade slikari
Svjetla prilika se pojavila na vratima.
- Zdravo, Kimberly.
- Zdravo, Tome.
Grizli je pozdravio mladu ženu koja je nekoliko trenutaka ušla u prostoriju. Bila je mlada, nasmijana, visoka i simpatična. Jutro joj se zaplelo u kosu. Osmijeh joj se razlijevao po cijelome licu, bistri potočić šumio u očima.
Nisi trebao biti stručnjak kako bi shvatio da je Grizli bio zaljubljen u mladu ženu imenom Kimberly, koja je netom obasjala cijeli cjelcati ured.
- Neki problem, Tome?
Grizli je nešto sebi zabundao u bradu.
- Da, Kim, ova djeca žele nahraniti kornjače.
Kimberly se nasmije:
- Djeco, kao što znate, hranjenje je zabranjeno. Ali ja...
Grizli se nakašlje prekinuvši njezinu rečenicu.
- Ali mi se čini da ovaj put mogu učiniti iznimku.
Loina i Jake se pogledaju. Ha, kako lako!
Kimberly je nešto govorila:
- ...činite mi se kao pristojna djeca koja neće ništa učiniti našim kornjačama iz Singapura. Zar ne?
Njih dvoje kimnuše.
Jake pomisli: „Čak iz Singapura? Wow!“ Loina mu samo uputi znatiželjni pogled.
Kimberly još nešto nadoda. Nije se obraćala Loini i Jakeu, već Grizliju, koji se zavalio u stolicu i brisao znoj s čela:
- Tomy, ti me nećeš cinkati šefu, zar ne?
Tom samo zabrunda nešto kao odgovor.
- Na-ravno.
Kimberly im namigne:
- Dakle, samo dajte!
- Hvala vam. Puno! - vikne Loina izlazeći iz prostorije. Jake je potrčao za njom.
- Ovo nije bilo teško! - klikne Loina dok su koračali prema mini-jezercu.
Zatim zabrinuto upita Jakea:
- Nisu li ti teške ove vrećice?
- Ne. - odgovori Jake. Da ga je pitala isto pitanje prije nekoliko minuta, a da je i on isto odgovorio, mogli bismo reći da je lagao. No sada, kada je vidio Loinino veselo i zadovoljno lice, sve bi napravio, i NIŠTA mu ne bi bilo teško. Za nju, da.
Loina ga pogleda pomalo sumnjičavo.
Jake ju upita čime će nahraniti kornjače.
- Pa - zamisli se Loina. - ...mogli bismo im dati malo ribe i salate što sam kupila na tržnici. Mama se neće ljutiti.
- Odlična ideja! Evo, slina im curi. - našali se Jake.
Došli su do jezerca. Malene su kornjače naprezale svoje sićušne glavice prema njima. Tako su ih, zapravo, dočekale. Moglo bi se reći.
- Nanjušile su meso i ribu. – važno reče Loina.
No Jake joj se suprotstavi:
- Tako malene kornjače nemaju razvijeno osjetilo njuha!
- Imaju! - već se počne ljutiti Loina.
Jake se duboko zamisli i sjeti satova biologije koji su se održavali u njegovoj srednjoj školi.
Onda se zamislio zbog još jedne stvari: Jedna četrnaestogodišnjakinja ispravljala je njegove vlastite pogrješke! Pa to je totalni apsurd! Ili je kod njega to barem bio... Bila bi to najveća pogreška u životu ispravljača pogrešaka i više nikada ne bi mogao ispravljati pogreške! Kraće: samoubojstvo.
To se jednom dogodilo na satu kemije. Profesorica je (gospođa Gonnaly) ispitivala učenike za dvojku i baš je njega prozvala pred ploču. Sve je znao odlično dok ga jedna štreberica iz prve klupe nije ispravila (bila je to mala, jedva primjetna pogreščica). Tada je gorio u sebi i vatra mu je „skurila“ mozak i jetru i bubrege... (dobro, na kemiji smo, ne na biologiji!) Tako da je opet dobio jedinicu! Bio je užasno ljut jer on može i sam uviđati svoje pogreške. Sav je taj bijes istresao na nju pod odmorom pa se cura gotovo onesvijestila od stresa! Samoubojstvo, kažem vam...
No, Jakeu sada to uopće nije bilo važno. Zapravo mu je upravo to bilo slatko na Loini.
- Hoćemo li ih nahraniti? – pita ga Loina i baci komadić mesa u vodu. Pa još jedan, još jedan, još jedan... Kornjače su samo pružale van svoje glavice.
Zubićima su hvatale komade piletine i kada su napokon završile s popodnevnim objedom, otplivale su dalje, u veće dubine mini-jezerca.
- Mislim da im je dosta hrane. – Jake zadovoljno otrese ruke o hlače. - A sada krenimo prema tvojoj kući i... - uto zastane. Pjev laquana zadržavao je dah svima u parku. Svileni glas i svečano držanje tih ptica... Pjevale su pjesme bolje i od samih slavuja!
Loina se rasplakala. Zapravo, nije. Ne zapravo. Oči su joj se samo punile suzama. Uskoro su izgledale poput jesenjeg neba, kao da su se nekom slikaru prolile boje i pretvorile platno u nerazumljive tonove.
06.12.2008., 13:40
POGLAVLJE ČETVRTO
o Grizliju – o tome kako Jake ne zna finski – o nekoj glupoj zabrani
Tiffany se prva počela ispričavati:
- Joj, oprostite što kasnimo, znate, bila je rasprodaja
u centru... Nisam mogla odoljeti... Onda sam nagovarala
Loinu da ide sam mnom... Pa je rekla da još ide na tržnicu... Ali sada možemo u kino!
- Khm, valjda - krene nešto reći Loina. - ...ali ja bih trebala prvo ići kući i odnijeti ove namirnice mami.
Ne morate me čekati, samo mi recite adresu kina i ja ću se već snaći nekako!
- O.K., adresa je... - veselim glasom reče Chris, ali ga upola rečenice prekine Jenny.
- Blento jedan! – Jenny se okrene Loini. Aimee kao da je znala što Jenny namjerava reći, pa ju nadoveže:
- Naravno da nećeš ići sama, izgubit ćeš se! To kino nije baš blizu...
Loina slegne ramenima:
- Ne brinite se, pa prošlo je četiri mjeseca od moga preseljenja ovdje... Valjda imam negdje kartu New Tebsenyja... A uostalom, četrnaest mi je godina... Evo, tu je negdje... - prekopavala je po svojoj povećoj torbi cvjetnog uzorka. Dvije minute je prošlo, ali ju je ipak našla. - Tu je! - vikne pobjednički i digne kartu u zrak.
Kao da nije znala što govori. Moglo bi se čak reći da je buncala. Iako je bila savršeno zdrava.
- Loina, pričaš gluposti. - suprotstavi se Loini Aimee. - Nema šanse da ideš sama tamo. Uostalom, možeš cijeli život živjeti baš ovdje, u New Tebsenyju, pa ga ipak ne poznavati tako dobro.
Okrene se prema Jenny. Namigne joj i izjavi svečanim glasom:
- Neka Jake ide s tobom kući. Odnesi namirnice mami, a mi ćemo vas čekati na kavi u Teb'su. Budemo gledali sljedeći film. Ovaj je ionako već počeo. Je l' to u redu?
Svi se pogledaše. Da, čini se kao totalno O.K. prijedlog.
- U redu onda -, reče Chris uzimajući uže s drveta.
- Idemo li?
- Dakle, u Teb'su! - vikne Tiffany dok su se udaljavali, mašući im.
- Vid'mo se! - pozdravi ih Jake. Loina ga samo sramežljivo pogleda.
Krenuli su tek kada im je društvo potpuno nestalo s vidika.
- Idemo? - upita Jake prvi se odmrznuvši iz sna.
Loina mu se toplo nasmiješi. Koga taj osmijeh ne bi mogao odlediti?
Krenuli su prema sjeveru. Loinin stan se nalazio u četvrti jako udaljene od baze.
Koračali su tiho, gledajući u pod. Tek bi ponekad netko od njih podigao glavu i pogledao ovog drugog. Put do odredišta bio je iznimno tih. Prošli su oko pedeset metara kada će Jake:
- Daj da ti ponesem vrećice.
- Hvala ti, ali ne treba. Nisu teške.
- Ma daj molim te. Nije mi nikakav problem.
Loina zatim popusti:
- Izvoliš. I hvala ti.
- Nema zime. Pa kralježnicu ćeš si slomiti noseći ovo.
Zahvalno mu se nasmiješila, pokazujući pritom svoje bijele zube, potpuno bez karijesa.
Put je bio dug, ali se isplatio. Cijelim je putem vladala grobna tišina, tek bi se pokatkad začulo cvrkutanje ptica ili uzvici djece u dvorištu. Prvo su prošli jedan puteljak koji vodi kroz park Mirror Gloss. Nisu se žurili. Promatrali su kornjače u mini-jezercima.
Loini je jedna ideja pala na um:
- Hajdemo nahraniti kornjače!
- Hranjenje je zabranjeno.
- Zašto? Pa nećemo je otrovati.
Jake slegne ramenima:
- Mi nećemo. Ali neki ljudi bi.
Loina se zbuni:
- To nismo mi!
- Uprava to ne zna. Tako su neka djeca kitovima u zoološkom vrtu bacala igle u ribi. Evo. Zato ne daju hranjenje. Nikome.
- Aha.
Nakon kraće šutnje opet se javi Jake. Htio je usrećiti Loinu. Nije znao zašto. Samo tako. Možda jer mu je prijateljica. Hm, samo prijateljica? Možda i nešto više.
Ali prvi put ju je vidio! Tek su se upoznalali. Kako može osjećati išta prema njoj? Ne poznaje ju dovoljno dobro. Možda – tako je mislio -, možda je osjećao jedino neku zaštitničku snagu, jer je bio stariji od nje dvije godine. A možda, tek možda, bile su to simpatije, ljubav čak?
Dakle, Jake reče:
- Khm, možda bismo mogli pitati ljude iz Uprave možemo li nahraniti kornjače, khm, naravno uz njihovu pratnju?
Glas mu je drhtao, bio je tih i napet. Što je ovo, Jakey, sramežljivost?
Čekao je Loinin odgovor. Ona klikne, radosna i uzbuđena:
- Odlična ideja!
- Super, idemo onda.
Ured uprave parka nalazio se desetak metara udaljen od
jezerca. I evo ih, došli su. Na jednom od drvenih zidića s vanjske strane pisala su pravila ponašanja i parku i takve gluposti. Bilo ih je na engleskom, njemačkom jeziku te francuskom i španjolskom, pa čak i na finskom.
Tko zna zašto baš na finskom?!
Pokucali su na vrata. Dubok glas ponudio im je ulazak. Unutra nije bilo ništa osobito niti posebno uređeno. Čini se da se glavnom upravitelju fućkalo za prstorn uređenje upravne kućice. Ni sami zaposlenici nisu bili posebno uređenički osvješteni. Stol, stolica, nekoliko zahvalnica na zidovima i ormarić s gomilom papira unutra. Većinom nezanimljive, poslovne stvari.
Za stolom je sjedio krupan čovjek s bradom i tankim brčićima. Izgledao je nezadovoljan. Vjerojatno je bio takav svaki dan, pa se Jake nije jako zabrinjavao.
Hrapav glas je zatrubio upitavši:
- Kako vam mogu pomoći? Opet klinci žele...
- Hm, mi smo vas željeli pitati... – prekine ga Jake.
- Željeli smo vas pitati možemo li nahraniti kornjače u jezercu? Znam da... - uto pokaže na Loinu koja je sa smiješkom na licu promatrala zahvalnice na zidu.
- Ah, tako... – pokrene se grizli i sa zlokobnim smiješkom pokaže na veliki plakat na zidu. Da, isti onaj plakat kao i s vanjske strane.
- Vidite? Tu piše... – gledajući ih u oči pokaže pravilo. Glasilo je...
- Ghenne sah kýggen-en ske waa? – pročita Jake ono što je čovjek pokazao. - Što to znači? – upita zatim sumnjičavo.
- Molim?! - zagrmi Grizli. - Molim? - ponovi on, malo se smirivši i pogledavši pomnije plakat.
Tek kada je shvatio u čemu je pogriješio, pokazao je pravilo na engleskom jeziku.
- Vidite? Ovdje. Da, baš tu. Životinje se ne smiju hraniti. To rade dežurni radnici svaki dan.
Kao da je Grizli pokazao zabrinutost.
Jake ga upita nekakvim glasom punim strahopoštovanja.
Znao je da mu Grizli ne bi učinio ništa nažao, ali opet...
Progutao je knedlu.
- Hm, a bismo li ih mogli nahraniti uz vašu prisutnost?
Grizli zabrunda.
Uto netko uđe u prostoriju.
02.12.2008., 16:28
POGLAVLJE TREĆE
o povijesti rane rimokatoličke crkve – o balonima
od sapunica
Melani skoči s drveta. Bilo joj je dosta svega. Da, baš svega. A sada, što je to „sve“ možemo samo nagađati.
Dakle, spustila se po užetu, ruke su joj bile ljepljive od mandarinki, no nije marila. Dlanove je čvrsto stisnula, i da je uže kojim slučajem bilo živo, Melani bi ga živoga udavila. Toliki je stisak imala - inače - a zamislite ga tek sada, kada je bijes kuhao u njoj i kad je bila crvena u licu poput najcrvenije rajčice u cijelom Tomato worldu.
Kada je konačno dospjela do samog ruba užeta, točnije trebalo joj je još pola metra, opustila se rukama i pala na toplu, vlažnu travu. Ruke su joj bile crvene od grubosti užeta, a hlače na turu smeđe i zelene od zemlje i blata. Naime, odurno blato bio je još jedan razlog klincima iz osnovnjaka da se ne približavaju bazi. Ha, ha, ha!
Melani je otišla. Nekoliko trenutaka bila je tišina. Grobna tišina, čak su se i otkucaji srca mogli čuti.
Zatim, neočekivani preokret. Jenny klikne:
- Vau, curo, nikada te nisam vidjela takvu! Pila si kavu s kofeinom?
I nadoda: - Kakvu li si joj samo bukvicu održala! Jesi li možda doma pripremila govor? Upisala se u „gatare“ i predvidjela budućnost?
Aimee se samo nasmiješi. Osmijeh, pomalo gorak prelazio je preko usana:
- Ha, ha, ha... Govor nisam pripremila... Ali... - okrene se Jakeu.
- ...Ali govor nije bio samo za Melani. - Baci pogled na njega. Jedan duuugi pogled... Ovaj samo kaže, prekinuvši svoje duboke misli:
- Što je?
- Dobro ti znaš što je.
- Ne znam.
- E, znaš.
- Dobro, predajem se. Pobijedila si.
- Ovoga puta ti opraštamo, ali sljedeći put razmisli prije no nekoga optužiš.
- Dobro, mrs. capetan Aimee!
- Hej, za tebe sam ja miss capetan Aimee!
- Jesam li u kazni?
- Ha, ha, ha... You're so funny...
- A ti poradi na svom španjolskom!
- K'o mi kaže! Naučio si pedeset stranica povijesti rane rimokatoličke crkve?
- Narav... Hej!
Uto ih prekine Jeremy:
- O.K. ekipa... Pa dajte prestanite! Ponašate se kao djeca od tri godine!
Chris nadoda:
- Točno! A to se baš i ne poklapa s Aimeeinim preljevom mudrosti ovo popodne!
- Daj! Znaš da si jako bezobrazan?!
- Znam. I baš se ponosim time.
- Onda si lud.
- Pa shvaćaš da se šalim.
- Koliko njima treba da dođu? - pitala se Jenny sjedeći na grani. Bila je to najdeblja, najduža i najčvršća grana na čitavom velikom stablu. Jenny se tamo osjećala najsigurnija.
Mandarinki je već odavno ponestalo, a Aimee nije bila voljna otići kući po još njih, na veliku Chrisovu žalost.
Jenny se opet oglasi:
- KOLIKO NJIMA TREBA DA DOĐU!?
Naravno, pitala se za Tiffany i Chrisovu mlađu sestru Loinu (-Lojnu-). Vrlo šašavo ime. Pogotovo za jednu djevojku. Naime, na starogrčkom Loina znači riba. Loina je bila riba u horoskopu, ali to svejedno ne mijenja stvari.
Zapravo, Tiffany je veoma voljela provoditi vrijeme s Loinom. Često bi išle u shopping, u kino, na sajmove i takve ostale događaje u New Tebsenyju.
Usprkos njihovim godinama, super su se slagale. Loina
je imala četrnaest godina, a Tiffany osamnaest. Dakle, četiri godine razlike. Izgleda dugo, no zapravo nije. Taman za jedno pravo prijateljstvo. Sada su (ah, žene!) išle to the mall. Gdje drugdje!?
- Vidim ih!!! - vikao je Chris sa samog vrha drveta.
Aimee mu dovikne:
- Gdje su?!
- Dolaze iz zgrade, cap!
- Iz zgrade?! Nisu li bile u shopping centru?!
Onda malo razmisli. Nadoda:
- I ne zovi me cap! Onda imam osjećaj da sam vunena, zimska kapuljača!
Chris slegne ramenima:
- O.K... Možda su došle s druge strane...
Jenny zahohoće: - Kapuljača...!
- Hoćete li se smiriti već jednom!? - vikne prodornim glasom Jeremy. - Ili ćemo napokon sići?
Tako je i bilo. Prvi je išao Chris. Spustio se dolje po užetu
ne zaboravivši prije toga staviti „neprobojne“ plastične vrećice na noge i zavezati ih na zglobovima (zbog blata). Evo, dolje je. Sljedeća ide Jenny, pa Jeremy, zatim Aimee i Jake. Sada su svi nogama čvrsto na Zemlji.
- Danas je prilično sparno!... - pripomene Jake brišući rukavom majice oznojeno čelo.
- Primijetila sam... Čini se da je započelo globalno zatopljenje. Bilo je na News TV-u...
- Eno ih tamo!!! - vikne Jake osvrnuvši se na dvije djevojke: Tiffany i Loinu.
Koračale su prema njima. Vrećice su bile pretrpane od odjeće i raznih sitnica. Također, Loina je išla na tržnicu kupiti namirnice koje ju je mama zamolila da donese za ručak. Iako joj je Tiffany nudila pomoć da ona nosi pretrpane vrećice, Loina je samo odmahnula glavom:
- Hvala, nije mi teško.
Kada je tako zamahnula glavom, brončano-smeđa kosa odlepršala je i vjetar ju je nosio. Ispod gustih i dugačkih trepavica lijepo su se nazirale velike i sanjarske oči. Crnu boju njezinih očiju uokvirivala je kontrastna boja i svjetlost joj je dopirala u zjenica, čineći mutni odsjaj i zrcalnost.
Kada su stigli do njih, kao da se Jakeu cijeli svijet rasprsnuo... Poput balona od sapunice!
01.12.2008., 16:16
POGLAVLJE DRUGO
- Tiffany nije željela doći - rekla je Aimee jedući mandarinke svoga strica. On je imao plantažu u Njemačkoj i voća je u njegovoj kući bilo unedogled. Zato je Aimee često išla na zahod, kad god su mu ona i mama išle u goste! Koji dani!
Chris ju pogleda znatiželjnim pogledom:
- Ma nemoj! Zašto?
Nastavio je jesti mandarinke. Djevojka je donijela dvije velike vreće samo za njih. Kada se ima. Chris ih je pohlepno nastavio proždirati. Jedva je čekao sljedeću berbu na plantaži mandarinki. Iako nije osobno sudjelovao, obožavao je njene plodove. „Kada želiš nešto, moraš to i zaraditi!“, često mu je govorila njegova mama. Ali, što ona zna, razmišljao je Chris. Moglo bi se reći da je Chris bio pomalo lijen. Istina, to ne doliči sportašu, ali...
Melani mu odgovori, očiju uprtih u nebo:
- Zašto? Jer je glupa, eto zašto. Radije će ići u shopping nego se naći s prijateljima. Da smo svi mi tako postupali, zamislite kako bi to ispalo. Katastrofa! - Zatim ih sve pogleda, vjerojatno tražeći njihovu potporu.
Očima je kružila od jednog do drugog dječaka ili djevojčice, misleći da će tako utjecati na njihov odgovor. No, sudeći po njihovim riječima, u tomu nije uspjela. Nimalo.
- Mislim da Tiffany nije glupa - progovori Aimee. - Samo voli dobru obleku i ludi provod.
- A ja to kao ne volim!? - zadere se Melani.
- To je totalna glupost!! Normalno je da odem u shopping, ili na tulum, ili kod frendice. Ali ako pet puta otkažem dogovor s prijateljima, onda je to bolesno!
- Četiri... - tiho promrmlja Jake.
- Što četiri!?
Ovaj se uspravi na stablu. Ponovi jednakim tonom, tiho i posve mirno:
- Tiffany nije izostala pet puta, već četiri...
- Je li to sad važno?! Pet ili četiri puta!? Mislim, ovo nam je možda najvažniji sastanak do sada! Bez njega, cijeli klub bi propao! I ONA TO DOBRO ZNA! Ali neće, namjerno! Misli da ćemo se sami snaći. Zna da više nismo djeca i to, ali... Poštujem to... No...
Uto zastane. Nije znala što više reći. Tiffany je starija od svih njih dvije godine. Ostale nije smatrala djecom,običnim pubertetlijama kao što bi mnogi drugi stariji od njih mislili. Ne. Ona je znala kako je to biti mlađi i po mogućnosti slađi. Ha ha ha! Stapala se s njihovim godinama i osjećajima, no ne nekom ucjenom ili upozorenjem roditelja, nego svojom voljom.
Dakako, kada je bilo pravo vrijeme, preuzela je neke odgovornosti i pokatkad ulogu „starije sestre“.
No, da nastavimo našu „svađicu“... Koje društvo neće tako ubrzo zaboraviti.
Khm, Melani se smela. Ili se samo nije sjetila onog dijela, najvažnijeg dijela, zablokirala se? Zbog straha? Zbog napetosti? Zbog toga što se prvi put pravo suprotstavlja društvu? Ili toga što jednostavno nije postojao razlog?
- I... I...I... - pričala je kao ona navijena lutka koja govori „Mama! Mama!“
- Ne zna što reći... - šapne Jenny. Strpala je još jednu mandarinku u usta. - Čuj - reče. – S njom ćemo ili bez nje; ako je tako kao što ti kažeš, žao mi je, ali... Ne možemo sve samo odbaciti! Ne zato što ona nekoliko puta izostane sa sastanka. Ako želi otići, reći će.
- Misliš li... - počne Jeremy. - Da samo iskorištava naše prijateljstvo?
- Upravo tako! - vikne Melani. - Iako nitko ne zna za naš klub, svi znaju da smo mi najbolji prijatelji. Sada- započne ona kao da drži prezentaciju. - Svi znaju koliko smo mi pokrenuli akcija i slično... Njihovi roditelji, poznati kao veliki „proučavači“ svoje kćeri, baš lako ne daju voju curicu nekom tamo društvu iz škole. No, kako su nas sve upoznali i svidjeli smo im se, tako su joj dozvolili izlaske s nama. Uostalom, misle da smo mi samo klinci. Tako je ta stvar kod nje riješena. A što ako to Tiffany iskorištava i odlazi, na primjer, to the mall, umjesto da dođe tu kod nas? A koristi izliku da ide s frendovima?
Opet ih sve poče „proučavati“ svojim magnetskim pogledom.
Jake ponovno progovori:
- Može biti...
- Da, i te kako može!
Jake se primi za bradu i pogleda u vrata kućice na drvetu. Razmišljao je.
Prema položaju bilo je jasno da se slaže s Melani. Ah, muškarci!
Tada se, napokon Aimee suprotstavi:
- Kako to možete reći!? Ona nam je prijateljica! Trebali bismo biti uz nju! Ne ju ovako tračati i optuživati!! Melani, imaš li dokaz da ona iskorištava naše prijateljstvo?! Hajde, Melani, iskaži se. Dokaži da je Tiffany kriva. Dokaži da nije u pravu. Dokaži da nije vrijedna našeg prijateljstva! Hajde, imaš priliku! Daj, Melani. Dokaz A! Dokaz B! Poruka? Pismo? Snimka poziva? Bilo šta, samo da se ovi crvi već jednom odluče: ti ili ona.
Pogleda ju točno u oči. Nekoliko sekundi i Melani je gledala nju, ali je potom spustila glavu. - Nije mi žao - namršti se u čelu i stisne zube. - ako to mislite.
Pogleda ih sve redom.
Stisne pesnice.
Zaškrguće zubima.
Zakrvave joj se oči.
Dobro, malo pretjerujemo.
Polako siđe s drveta. Uzdignuta čela. Izgledala je poprilično dostojanstveno. Na zlobni način. Hm?!
Ako uopće ona zna što je dostojanstvo. I čast. Prijateljstvo.
Hajde, dobro, tek smo na drugom poglavlju, a možda ona i nije loša!?
Što? Ah, dobro. Da, da nema problema. Reći ću im.
Khm.
Od sada više nema natuknica.
30.11.2008., 17:31
POGLAVLJE PRVO
Grad New Tebseny bio je, moglo bi se reći; svestran grad!
Nudio je cijelu široku lepezu mogućnosti te događaja, i malotko je mogao odoljeti raznim aktivnostima u ovome gradu!
Tu bi mogli preživjeti najrazličitiji ljudi svih rasa i jezika...
Tako bi, primjerice, slikari i pjesnici svoju inspiraciju mogli pronaći u veličanstvenim slapovima, zalascima sunca na obalama jezera,
cvrkutu laquana (Laquane su posebne vrste ptica koje se naseljavaju samo na tim područjima) Kiše su bile česte, ali umjerene-kišobran bi vam tamo zbilja uvijek dobrodošao!
Nedaleko od samoga grada nalazila se velika pješčana plaža Atlantskog oceana, obasjana sutonom.
Također, New Tebsenški su se sportaši mogli okušati u timskim sportovima poput ragbija, košarke i rukometa, kao i u atletici, gimnastici, plesu, tenisu...
Oni talentiraniji imali su šanse upasti u razne klubove i sudjelovati na državnom natjecanjima. Trkališta, gimnastičke dvorane bili su velika atrakcija u gradu.Teretane i igrališta bili su subotom puni (dobro istreniranih) ljudi, među kojima su i muškarci, i žene, i djeca i tinejđeri.
Gotovo svi u odličnoj formi, ali bilo je i nekih čija svrha nije bila nabildati koji mišić ili oblikovati stas, već se upravo toga nagledati.
Također, bilo je i onih nosatih mršavca koji bi željeli izgledati nabildano, ali – već pogađate – u tome nikako nisu uspijevali!
Umjetnici poput slikara mogli su iskazati svoje znanje kao profesori likovne kulture ili pak kiparstva. Najčešće su upravo oni vodili slikarske tečajeve ili jednostavno za svoj gušt slikali u podrumi, na tavanu, na ulicama, ne odajući nikome svoj veliki talent. Tad bi na trgovima imali svoj „mirni radni kutak“ gdje bi za novce slikali portrete. Dakako, ako biste odabrali taj „zahvat“ (mislim da je to dobra riječ!!) bilo bi dobro imati zanimljivog prijatelja koji će biti s vama i 'razgovarati'... Jer bi inače cijeli portret mogao ispasti katastrofa! (čitaj: zijevanje!)
Također, u ovome je gradu živio najveći i najslavniji slikar na ovim područjima, čistokrvni Picassov rođak u trećem koljenu!
Sve su mu veće i bogatije škole nudile popriličnu svoticu zelembaća samo da se pojavi u njihovoj školi i pogleda „interesantne i talentirane radove“ njihovih učenika.
Usto, glazbeni su se talenti također dobro iskazivali u ovom gradu. Pogotovo flautisti i flautistice.
Dakle, sa sigurnošću bismo mogli reći da je New Tebseny svestran grad! Ili grad tipa - nema čega nema!
Zato su turisti uvijek birali baš njega za svoja ljetovanja ili jednostavne jednodnevne izlete. Dobro, za to su velikim djelom bili zaslužni i parkovi - manji i veći – obrasli prekrasnom, opuštajućom faunom! Tulipana, ruža i ostalih zaštićenim biljaka u parku bilo je unedogled! Dječica su trčala od jednog do drugog grma, osluškujući zvukove ptica. Slikari su svoj atelje smjestili tik uz stazu i crtali. Zaljubljeni parovi su se šetali i upijali mirise, hodajući zagrljeni. Bilo je to pravo mjesto za njih...
Postojao je čak i puteljak zvan „Staza zaljubljenih“.
U gotovo svakom parku mogao si naići na malene barice i jezerca s zelenooklopnim kornjačicama i zlatno-narančastim ribama! Djeca, no i odrasli su im se divili i zabavljali, iako je hranjenje bilo zabranjeno. Šumske je putove ukrašavalo bjelogorično drveće i uz njih klupice za odmor umornih nogu. Dakle, ovaj grad, jedinstveni New Tebseny, jednostavno je morao biti posjećen, istražen, proučen... Tim više što ga je krasila bogata povijest i raznolikost prošlosti.
* * *
Jenny, Chris, Tiffany, Jake, Aimee, Melani i Jeremy bili su nerazdvojnih sedmero djece. Prijatelji od sedmog razreda osnovne škole, a sada već idu u gimnaziju. Što reći o njima? Osim da su na sva njutembseška događanja išli skupa - uključujući koncerte, sajmove, rasprodaje i ostalo. Iako su bili različiti, svi su se super slagali! Istina, bilo je nekih nesuglasica i svađa, ali na kraju bi se sve „kockice“ posložile, a savjest im bila sasvim čista.
I da, bila je još jedna stvar koja ih je činila posebnima, neponovljivima – naime, oni su imali svoj vlastiti, tajni klub. Naravno, svatko tko ih je poznavao ili čak samo sreo zajedno – znao je da su oni najbolji prijatelji.
Ali, vjerujem da nitko ne bi ni pomislio ovo gore navedeno. Čak ni „pod mikroskopom“... Ta oni su odlično čuvali svoju tajnu i nitko ne bi pomislio da se oni uvijek negdje sastaju i tamo se odlično zabavljaju! Čak ni obitelj i roditelji! Zapravo, bilo je jedno mjesto – za koje, logično, nitko nije znao – i koje se nalazilo dalje od tuđih pogleda. Zvali su ga „baza“. Livada je bila malo dalje od drugih zgrada i obiteljskih kuća. Tamo se nalazilo ooogromno drvo. Društvo se pobrinulo da nitko, ama baš nitko ne dođe na ideju da je to njihova baza.
Ovakav je bio plan – zapravo, bilo je to obično zastrašivanje dječice: rekli su im da je tamo zli duh mrtvoj grobara kojeg je ubila mrtva duša na groblju nedaleko od New Tebsenyja. Tako ih je strah ludih i naivnih dječjih glavica držao dalje od njihove tajne baze. Bar nakratko. Onda će smisliti nešto drugo, nešto strašnije. A oni stariji ionako su bili previpreviše „cool“ da bi ih zanimale neke srednjoškolske baze i staništa.
Dakle, opišimo bazu pobliže:
Visoko drvo bilo je obavijeno lišćem, tako da ih unutar drveta nitko nije mogao vidjeti, ali su zato oni odlično vidjeli van.
Gusto naslagano lišće počinjalo je već na metar visine, tako da je izgledalo da je deblo visoko samo deset decimetara. Prvih nekoliko metara bilo je užasno teško popeti se, ali zato je, srećom, tu bio Chris, koji je bio spretan i u tren oka se mogao popeti na prve deblje grane drveta. On se popeo i drugima spustio uže koje je bio pričvrstio na granu. Tako su se svi s lakoćom mogli popeti gore. Dalje je već bilo lakše; grane su bile čvrste i naslagane poput stepenica. Na skorom vrhu nalazila se kućica od hrastovine, njihovo omiljeno mjesto. Kada bi padala kiša, nisu se morali brinuti; Ili bi ušli u kućicu u kojoj su bilo posve sigurni, ili su na vrh drveta – gdje se nalazio mali otvor i odakle je dopirala svjetlost – stavili kišobran...
)
